Preraspodjela

U ovom tekstu se uvijek koristi naziv “kapitalisti”, ali vi slobodno sebi zamijenite s “poduzetnici”, “poslodavci”, ili koji god propagandni pojam je popularan u momentu čitanja. Napomena: ako radite za plaću, i primarni izvor prihoda vam nije dobit firme, nego plaća - vi niste kapitalist. Vi ste možda samo (potencijalni?) fanboy kapitalizma, koji se nada da će jednog dana biti kapitalist. Sretno s tim.

Jedna od čestih stvari koje se spominju kao kritika ljevice je “preraspodjela”, u smislu otimanja onima koji su zaradili (dubiozna tvrdnja u startu), da bi se dalo onima koji ne rade ništa (također dubiozno).

Ta kritika može doći samo s mjesta potpunog i kroničnog nerazumijevanja ljevice i onoga što ljevica predstavlja i želi postići.

Preraspodjela materijalnih dobara nije cilj, nego “nuspojava”. Primarni cilj je preraspodjela moći. Preraspodjelom moći dolazi do prirodne preraspodjele i materijalnog.

Preraspodjela moći

Preraspodjela moći, u ovom kontekstu, znači izjednačavanje političke moći i socijalne slobode između kapitalista i njihovih radnika.

Ako promotrimo situaciju u klasičnoj kapitalističkoj firmi, imamo vrlo jasno definirane međuljudske odnose unutar firme, zna se tko je vlasnik, zna se tko je menadžer, i zna se tko je radnik. Vrlo jasno su definirani i odnosi moći: radnici rade ono što im šef naredi da rade, i ovisno o industriji, često određuje i kako se radi. Radnici u većini slučajeva nemaju pravo glasa, čak i ako šefovi donose najgluplje odluke ikad.

Iznimke postoje, ali svi znamo da to tako funkcionira u velikoj većini firmi. Dakle, koja je razlika u odnosu moći između radnika i vlasnika firme? Vlasnik firme je “sam svoj šef”, ima potpunu autonomiju nad svojim životom i poslom. Može u bilo kojem trenutku donijeti odluku da se od danas više ne radi preprodaja pedikure i manikure, nego da se preprodaje magla u obliku robotaksija ili neke takve idiotarije. I ostatak firme ga može ili poslušati, ili dati otkaz.

Ali, može li? Koliko ljudi stvarno može dati otkaz u takvim situacijama? Davanje otkaza u nesigurnoj ekonomiji - a kapitalistička ekonomija je definicijski nesigurna - može biti jednako ekonomskom samoubojstvu. Poslovi u većini industrija ne rastu na grani, pogotovo ne oni od kojih se može stvarno i preživjeti. Ako uz to dodamo i činjenicu da većina ljudi svojim poslom uzdržava ne samo sebe nego i cijele obitelji, kad netko spomene “daj otkaz” kao opciju, ispada da se zapravo samo rugaju tuđoj nesreći (pod pretpostavkom da nisu vrlo kronično dezinformirani).

Zaključak je naravno da opcija davanja otkaza zapravo ne postoji. Ako vam šef nešto naredi, morate ga poslušati. Opcija otkaza je nominalno tu, ali u stvarnosti vam uglavnom nije dostupna (uz već spomenute rijetke iznimke kao što je IT ili sličnim deficitarnim industrijama, ali kao što vidimo u 2023./2024., više ni u tim branšama nije vaš vesela situacija).

Također, ako gledamo samo odnos moći, otkaz ne mijenja ništa. Otkaz samo znači da ćete naći drugi posao u drugoj firmi, gdje opet vlasnik firme ima moć nad vašim životom, a vi nemate pravo glasa. Otkaz ne rješava problem, nego je samo retorički alat kojim se pokušava izbjeći centralni argument - disbalans moći. Koliko god otkaza dali, i dalje imate isti problem.

Koju slobodu ima radnik u takvom tzv. “slobodnom tržištu”? Nominalno, sve. Praktično, gotovo ništa. Zagovornici kapitalizma često pričaju bajke o tome kako je kapitalizam sustav koji maksimizira “osobne slobode”, ali pritom ili namjerno izostavljaju, ili s ponosom spominju to da vas kapitalizam prisilno tjera da radite samo da bi imali krov nad glavom i nešto malo nekvalitetne hrane. I da je to nekako dobro i pozitivno.

Dakle, centralna karakteristika kapitalizma je prisila na rad. Kapitalist, s obzirom na to da raspolaže kapitalom, nema taj oblik prisile. Kapitalisti u pravilu imaju dovoljno velike ušteđevine da taj problem prisile na rad mogu izdržati puno lakše i duže. Ali, kad smo kod kapitalista…

Rizik

Jedan od jako čestih argumenata za podilaženje kapitalistima je to da oni “preuzimaju rizik” kod osnivanja firme. Što je točno u mikropoduzetništvu i malim obiteljskim firmama. Ono gdje to nije točno je gotovo u svim drugim situacijama. Istina, kapitalisti koji počinju iz nule zaista preuzimaju rizik da njihova avantura ne prođe dobro na tržištu.

Međutim, što je s radnicima koje je zaposlio? Oni ne preuzimaju nikakav rizik? Ljudi koji se zapošljavaju u nekakvim malim obiteljskim firmama ne preuzimaju nikakav rizik da ta firma sutra propadne i da ostanu bez posla? U kojem svijetu ta logika funkcionira?

Da ne bude zabune - ljevica generalno nije protiv mikro poduzetnika, obrtnika, i malih obiteljskih firmi. Ljevica se generalno bori za to da postoji što više ljudi koji se bave tim oblikom “poduzetništva”, jer je to svakako jedan od načina postizanja tih mističnih “ekonomskih sloboda”. Ljevica je protiv klase kapitalista koji ne preuzimaju nikakav rizik jer imaju u startu duboke džepove. Rizik za njih je uglavnom samo to da će im neki broj na računu biti nešto manji. U najgorem slučaju, užasnog li užasa, postat će radnici.

A radnik je već sad, pogađate, radnik.

Kome je u toj situaciji veći rizik?

Radniku koji će ostati bez krova nad glavom?

Ili poduzetniku koji će postati radnik?

Moć i sloboda

OK, da dođemo i do glavne poante - o kakvoj preraspodjeli točno govorimo?

Za razliku od liberalne propagande koja tvrdi da ljevica želi “ukrasti” nekome nešto, ljevica samo želi pravednije društvene odnose. Većina ljudi voli demokraciju i ne voli diktatore. Zašto onda dozvoljavamo da su firme strukturirane kao diktature? Zašto uvodimo demokraciju u sve aspekte života, osim u posao i financije? Pogotovo kad uzmemo u obzir činjenicu da financije imaju ogroman utjecaj na sve ostale aspekte naših života? Novac možda ne kupuje sreću, ali je svakako prokleto potreban kao preduvjet za istu.

Zašto, recimo, menadžeri i CEO-ovi ne bi bili demokratski izabrani na mandate? Zašto dozvoljavamo da jedan čovjek na vrhu ima disproporcionalnu moć nad svim radnicima?

Svi koji su potrošili pokoju godinu “na tržištu”, znaju da kvaliteta menadžera i C-level ljudi varira jednako kao i kvaliteta radnika. Jednako tako, svi znamo da nekvalitetni menadžeri i vlasnici firme nanose ogromnu štetu, što financijsku za samu firmu, što financijsku i socijalnu, a nerijetko i psihološku, za radnike u toj istoj firmi. I u većini slučajeva, radnici u toj situaciji nemaju nikakve opcije osim “dati otkaz”, radnja za koju smo već zaključili da često nije uopće opcija.

Zašto loš menadžer ili CEO ne može biti smijenjen demokratski? Ako je tako sposoban kao što se tvrdi, nema straha za njegovu poziciju, zar ne? Upravo to je sama srž socijalizma i “preraspodjele” - radnici koji imaju moć odlučivanja o tome tko upravlja firmom, i samim time i njihovim životima.

Cilj je naravno da se stvori suradnja na obostranu korist. CEO je, jednako kao i bilo koji radnik u nekoj firmi, samo još jedan od kotačića u mašineriji kompanije. Na njemu stoji veća odgovornost oko nekih strateških odluka, ali i drastično manje “pravog” fizičkog posla. Vlasnik firme po ničemu nije superheroj, niti zaslužuje bilo kakve veće hvalospjeve od bilo kojeg drugog radnika samo zato što radi svoj posao. Upravljanje firmom možda zahtijeva drukčije vještine od drugih pozicija u toj firmi, i neupitno je da - opet zbog pritiska tzv. “slobodnog” tržišta - može biti iznimno stresno, ali to ne znači da je CEO stotinu puta važniji od radnika. Postavlja se pitanje zašto je upravo tolika financijska razlika zadnjih desetljeća između radnika i CEO-a.

Kada bi taj isti CEO imao odgovornost prema svojim biračima-radnicima, i kada bi njegova pozicija ovisila o njegovom ispunjavanju obaveza koje ima prema tim ljudima, to bi bila pozicija koja bi drastično više pazila na kvalitetu radnih mjesta u firmi, kao i za pravedne plaće itd. Svakako se ne bi događalo da se taj CEO odluči na prodaju firme nekoj stranoj mega-korporaciji koja proizvodnju seli u Kinu, uzme sebi profit, i ode u mirovinu, jer bi bio smijenjen prije nego što bi napravio takvu štetu.

Drugim riječima, ako ste za demokraciju, onda bi trebali biti i za demokraciju na poslu - socijalizam.

Materijalna preraspodjela

Da ne zaboravimo, što je s materijalnom preraspodjelom? Gdje je ta “komunistička otimačina”?

Pa, svodi se na to da u kapitalizmu samo vlasnik firme uzima dobit iz firme, dok svi ostali rade za plaću (jer, kako smo već zaključili, moraju).

Ali, zašto samo vlasnik firme uzima dobit, ako je ta dobit rezultat rada svih radnika u firmi (uključujući i vlasnika)? Zašto je on jedini taj koji ima priliku uživati u plodovima zajedničkog rada? Zar to nije samo po sebi već otimačina i nepravda?

Kako je onda inzistiranje na tome da i radnici, koji su uglavnom brojčano daleko više pridonijeli toj dobiti od samog CEO-a - komunistička pljačka? Zar to nije samo ispravljanje sistemske nepravde u kojoj smo se našli, i prihvatili kao nešto sasvim normalno, iako bi trebalo biti poprilično abnormalno?

Stvari postaju još apsurdnije time što je firma veća: dok je firma mala, onda imate i mali broj ljudi koji doprinosi ukupnoj dobiti, i razlika između vlasnika i radnika nije toliko velika. Dapače, u mnogim malim i srednjim firmama vlasnici s osjećajem za moral također žive od plaće do plaće. Takvih je naravno malo.

Ali jednom kad broj radnika naraste, i dobit višestruko naraste, vlasnik firme doslovno živi na račun tih radnika, tj. živi na svojoj “staroj slavi” - samo zato što je osnovao firmu. Za sustav koji za sebe tvrdi da nagrađuje rad, to je poprilično porazna informacija. A svatko od nas tko je proveo dovoljno vremena “na tržištu”, zna koliko je demotivirajuće raditi u timu/uredu/podružnici/firmi gdje pokraj sebe imate nekoga tko cijeli dan ne radi gotovo ništa i prima jednako novca kao i vi.

Materijalna jednakost

Ima još jedna zabluda u vezi preraspodjele, a to je da će “svi imati jednako, bez obzira na to koliko rade”. Gotovo nitko u povijesti socijalističke političke teorije nije tvrdio da je takvo nešto uopće moguće. Dapače, i sami granddaddy komunizma Groucho Marx u svojim radovima objašnjava da je efektivno nemoguće postići stopostotnu jednakost.

Socijalistički pokreti uglavnom ne traže “da svi imaju jednako”, a pogotovo ne jednako “bez obzira na to koliko rade”. Dapače, u mnogim varijantama socijalizma se rad itekako nagrađuje, a neradnicima omogućava dovoljno za osnovne životne potrebe, jer - a ovo je taj anti-kapitalistički revolucionalni dio - su ljudska bića, a ne stoka i resurs koji je tu samo za izrabljivanje, što je kapitalistički pogled na ljude.

Ako netko želi više od minimalnog za dostojanstven život, onda je društveno korisni rad nužan.

Jedna od razlika između kapitalizma i socijalizma je u ovome “društveno korisni”. Špekuliranje po burzama, recimo, nije društveno korisno, kao ni pisanje clickbait članaka po neoliberalnim portalima. S obzirom na to da to nije ni korisno ni produktivno, ne ni trebalo biti nagrađivano financijski. Jedan čistač ulica je komično više društveno koristan od bilo kojeg zalizanog špekulanta po burzi ili urednika neoliberalnog portala, pa je opet taj čistač ulica pod kapitalizmom manje plaćen od obojice. Jer kapitalizam ne nagrađuje rad, nego korisnost u održavanju društvene hijerarhije.

Dakle, i dalje bi postojali mehanizmi za nagrađivanje ljudi koji su voljni napredovati i “rade više”, koji su iz ovog ili onog razloga stručniji u svom poslu od svojih kolega. Taj mehanizam, u kombinaciji s činjenicom da bi svaki radnik dobijao i svoj udio u dobiti koji je i taj radnik svojim radom stvorio, bi dugoročno stvorilo puno pravednije i “jednakije” društvo, bez da itko bude zakinut i da mu se “otima”.

Osim, dakako, kapitalista koji bi bili zakinuti za uhljebništvo, skupa s bankarima, zalizanim ekonomskim stručljacima i ostalim gatalicama iz taloga koje ne pridonose ništa korisno ljudskom napretku i razvoju. Rad bi trebao služiti upravo tome, a ne pukom zgrtanju.

Ako se pitate kako izgleda ta budućnost, ne gledajte dalje od Star Treka - Gene Roddenberry je bio komunist, i Star Trek je njegova utopijska vizija društva koje se prestalo baviti zgrtanjem, i okrenulo se zajedničkom radu za bolju budućnost. Alternativa je naravno budućnost pod kapitalizmom. Za viziju takve budućnosti, slobodno pogledajte bilo koji distopijski SF uradak (npr. Altered Carbon).