Konjokradice

Sigurno ste primijetili da relativno često negativne elemente našeg društva nazivam konjokradicama, pa možda ne bi bilo loše da pojasnim i zašto.

Odnosno, zašto konjokradice kad tehnički ima gorih i puno pogrdnijih naziva i pridjeva kojima bi se dalo ukrasiti naše vrle političare, ali i mnoge samoprozvane poduzetnike i još više samoprozvane novinare?

Povijest i krađa konja

Krađa konja u Europi je obično imala poprilično visoke kazne, uključujući mučenje, žigosanje, protjerivanje, pa čak i egzekuciju. Razlog za ovo je bila činjenica da su ljudi živjeli i preživljavali zahvaljujući posjedovanju stoke, što znači da je to bila jedna od najvrjednijih stvari koje je većina ljudi imala. O stoci je jednostavno većini ljudi ovisio život. Nasljeđe toga je očito i kod nas: to je razlog zašto se za stoku koristi naziv blago. S obzirom na to da je na velikim pašnjacima nemoguće 100% zaštititi stoku od krađe, tom problemu se doskočilo drakonskim kaznama.

Da navedemo par primjera: u nekim plemenima su krađe konja bile kažnjavane smrću, a ubojstvo samo novčanom kaznom. U drugima su konjokradice služile istu kaznu kao i ubojice. U velikom broju država se radilo minimalno o bičevanju.

U Sjevernoj Americi je situacija vrlo slična: izolirani seljaci na velikim prostranstvima američkih ravnica su ovisili o konjima za sve: obrađivanje zemlje, trgovinu, i općenito transport na bilo koju značajnu udaljenost. Konjokradice su stoga također bile prezrene od svih, i konjokradica je bila uvreda, i sinonim za osobu koja nema osjećaj za moral.

Kazne su također bile drakonske (bičevanje, odsijecanje ušiju, žigosanje), a u svrhu sprječavanja krađe konja, osnovane su i civilne organizacije koje su hvatale konjokradice i vraćale konje vlasnicima (drugim riječima, milicije pod drugim nazivom). U mnogim slučajevima bi osumnjičeni bio obješen bez suđenja.

Konjokradice danas

Iako još uvijek postoji Stolen Horse International, s procjenom da se u svijetu i dalje ukrade više desetaka tisuća konja godišnje, krađa konja je očito danas manji problem nego u prošlosti. Ali, ionako ne govorimo o doslovnim konjokradicama, nego o nečemu moralno ekvivalentnom.

Kad se malo zamislimo nad posljedicama krađe konja, recimo u nekoj divljini američkog zapada, krađa konja je značila da taj lopov nije imao dovoljno hrabrosti, volje, ili sredstava da vas jednostavno ubije na mjestu, i uzme sve što mu treba. On bi “samo” ukrao konja, i ostavio vas da sami umrete u pustinji. Ili ako ste europski seljak kojemu treba konj za poljoprivredu, krađa konja znači da možda nećete imati dovoljno hrane za zimu, i da ćete umrijeti ili vi, ili neki član vaše obitelji.

Radi se, očito, o indirektnom ubojstvu.

Kakve onda danas imamo konjokradice?

Kada političar izdvaja stotine milijuna za vjerske organizacije (za izgradnju palača i indoktrinaciju djece), umjesto za kupovinu nove medicinske opreme, tko je kriv ako vi dobijete neku bolest koju niste otkrili na vrijeme i izliječili se? Na ovaj način, gospodin političar ne mora povući okidač na pištolju, ali je indirektno kriv za vašu bolest i potencijalnu smrt.

Kada razni poduzetnici “maksimiziraju profit” tako što zaobilaze regulativu i time uzrokuju kancerogeno zagađenje i po život opasne ozljede, tko je kriv? Gospodin poduzetnik također ne mora povući okidač na pištolju, ali može indirektno uzrokovati i ozljede i bolesti.

Kada međunarodne korporacije ciljano “stvaraju tržište” tamo gdje im nije mjesto, i uzrokuju vjerojatno milijune smrtnih slučajeva među djecom, tko je kriv? Kada te iste korporacije koriste državu kao palicu da natjeraju druge države da prihvate svoju kolonijalnu sudbinu, korištenjem “slobodnog tržišta” kao izgovor, tko je kriv? Nitko od upletenih pojedinaca nije “povukao okidač na pištolju”, ali su svejedno pobili stotine tisuća djece diljem svijeta. (Još se čeka reakcija nepostojećeg Victims of Capitalism Memorial Foundationa.)

Socijalno ubojstvo

Ovo sve zapravo opisuje jedan stari ljevičarski pojam - socijalno ubojstvo. Danas malo tko zna taj pojam, ali imamo i slične moderne “ne-lijeve” inačice iz društvenih znanosti: disease of despair, shit life syndrome, diseases of poverty, itd. Svaki od tih pojmova vrlo jasno povezuje određene bolesti i preuranjene smrti sa siromaštvom, ali ignorira ključnu komponentu: koji je glavni uzrok siromaštva? Imamo značajno više resursa nego ikada, i neopisivo bolju infrastrukturu za raspodjelu istih, kako je moguće da još uvijek imamo ikakvo ekstremno siromaštvo, i to u navodno najbogatijim državama na svijetu?

U puno slučajeva, radi se o svjesnom odabiru - netko je u nekom momentu odlučio da će financirati stvar A umjesto B, ili da će donijeti zakon X s dalekosežnim (i unaprijed poznatim!) negativnim posljedicama za najranjivije slojeve društva. Može se raditi o vrlo namjernim i očitim primjerima kao što je redlining, ili o nešto malo suptilnijim varijantama kao što je privatizacija zdravstva - ako ste siromašni, ionako već imate veće šanse za razne bolesti uzrokovane siromaštvom, a privatizacijom zdravstva se “osigurava” da su vam i šanse za liječenje vrlo male.

Na kraju, nitko konkretan, tj. nijedna individua nije “povukla okidač”, ali i dalje se radi o pokušaju ubojstva.

Za neke druge primjere iz povijesti, možemo navesti izgladnjivanje ovih ili onih ljudi radi rasizma ili nebrige, ili bilo koji od desetaka kapitalističkih kolonijalnih genocida koji su se dogodili kroz zadnjih par stoljeća, ali u novije doba imamo jasan primjer koji je svima razumljiv: Brian Thompson i Luigi Mangione. Luigi je izvršio “klasično” ubojstvo, i radi toga će osjetiti punu silu pravnog i kaznenog sustava; dok je Brian Thompson svojim odlukama uzrokovao na desetke tisuća prijevremenih smrti, i - da ga Luigi nije ubio - ne bi osjetio nikakve posljedice svojih djela. Dapače, spavao bi pravedničkim snom jer je investitorima povećao kvartalne dobiti, što mnogi njegovi kolege rade potpuno istim metodama i dok ovo čitate.

Način na koji režim direktno ubojstvo tretira silom i zgražanjem, a indirektno ubojstvo tisuća ljudi ignorira, govori puno toga o etičnosti i moralnosti ideologije tog sustava. Drugim riječima, moderni konjokradice su si složili sustav u kojem socijalno ubojstvo - ne samo da se ne kažnjava - nego se vrlo često i nagrađuje. Kao što smo već rekli, konjokradica je zapravo netko tko nema dovoljno hrabrosti da vas upuca direktno, ali će vrlo rado “pustiti sustav da radi svoje”, bez da se osjeća imalo krivim.

A “sustav” u ovom slučaju nije niti samo privatizirano zdravstvo. Doneseno je više političkih odluka koje omogućuju taj oblik ubijanja, između ostalog i vezivanje zdravstvenog osiguranja uz zaposlenje, pogodovanje farmaceutskim i osiguravajućim kartelima, i na kraju - nasilno nametanje kapitalističke ideologije po kojoj korporacija ima jedan i samo jedan cilj - stvaranje profita svojim investitorima. Odnosno, nema nikakvu drugu socijalnu/društvenu/moralnu odgovornost, sve ostalo su “externalities”, odnosno vanjski faktori koji ih se ne tiču, bez obzira na štetnost za ukupno društvo.

Ako ste kojim slučajem liberal koji čita ovaj tekst, vjerojatno vam je palo na pamet nešto u stilu “tržište će kazniti korporacije koje se ponašaju nemoralno i etički neispravno”, ali povijest je pokazala da to jednostavno nije istina. Sigurno se i sami možete sjetiti korporacija koje se od svog nastanka ponašaju i nemoralno, i nezakonito, i genocidalno, pa im se nije dogodilo ništa. Nestle je, na kraju svega, još uvijek jedna od najvećih korporacija na svijetu. A većina nas svakodnevno kupuje banane od korporacije koja je svoj položaj zadržala doslovnim državnim udarom i ubijanjem nedužnih civila centralne Amerike.

Kapital i socijalno ubojstvo

Kao što se vidi iz primjera iznad, socijalno ubojstvo se najčešće događa u suradnji privatnih korporacija i kapitalističkih država. Kroz povijest imamo primjere država koje su motivirane rasizmom i ksenofobijom, pa same orkestriraju socijalno ubojstvo, i korporacije koje u potrazi za profitom rade istu stvar, najčešće u drugim državama. Međutim, najgori primjeri su kada se te dvije sile ujedine, što je zapravo neki oblik merkantilizma i kapitalizma, odnosno neomerkantilizma.

Jedan vrlo očiti primjer možete vidjeti na američkom embargu Kubi, koji - osim što je najduži embargo u povijesti - je zapravo osveta za to što su Kubanci svrgnuli Batistu, korumpiranog diktatora koji je bio usko vezan uz mafiju, koji je zapravo dao sve prirodne resurse Kube američkim korporacijama, a od Kube napravio bordel za bogate amerikance. (Digresija: osobno je mišljenje Dobrog Skeletora da to nije jedini razlog, drugi je i da Kubancima nije dozvoljeno da se u američkom dvorištu igraju socijalizma i samostalnosti bez da im Uncle Sam naređuje, jer - što ako budu uspješni i pokažu svijetu da se može bez kapitalizma?)

Kubanci svake godine gube milijarde dolara trgovine, imaju ozbiljnih problema s financiranjem ičega (jer Uncle Sam brani svim svojim saveznicima da trguju s Kubom), a Kubanci imaju problema i sa hranom, čistom vodom, lijekovima, i mnogim drugim potrepštinama koje uzimamo zdravo za gotovo u 21. stoljeću. Embargo je zapravo samo rat drugim sredstvima.

Naravno da ćete u razgovoru s desničarima i prosvijetljenim centristima često čuti onaj “a zašto se ne preseliš na Kubu kad je socijalizam tako super”. Poprilično je jasno da 99% ljudi koji izgovori takvo nešto nije nikad malo ozbiljnije razmislilo o toj floskuli koju su naučili ponavljati kao papiga. Jer da su samo malo razmislili, ne bi je nikad izgovorili bez ogromne količine srama.

Glavni uzrok Kubanskih problema nikad nije bio nikakav socijalizam, nego činjenica da najmoćnija vojna sila na svijetu, i jedna od najmoćnijih ekonomskih sila, jednu malu karipsku državicu doslovno drži taocem, i stvara ekonomske i socijalne uvjete koji uzrokuju ekonomske i zdravstvene probleme, i preuranjene smrti.

Drugim riječima, socijalno ubojstvo na geopolitičkoj razini.

Još uvijek se čeka reakcija nepostojećeg Victims of Capitalism Memorial Foundationa.

I zato…konjokradice

…su ljudi koji vas možda neće upucati ili vas nekako drukčije direktno ubiti (nije ni vrijeme ni mjesto za tu vrstu poduzetništva), ali vaš život ili smrt im ne znači ništa, vi ste samo resurs, radna snaga koju treba iskoristiti koliko se može, i odbaciti onda kad se više ne može.

Konjokradice su vrsta ljudi koji ne gledaju na društvo kao interakciju ljudi na dobrobit svih, nego isključivo kao sredstvo za vlastitu dobit, i van toga oni smatraju da ne duguju nikome ništa. Što je netočno na toliko različitih načina da osoba koja tako razmišlja mora biti ili netko vrlo djetinjast i naivan, ili jednostavno sociopat.

Ako imate voditelja smjene koji traži da radite neplaćene prekovremene ili blagdane, šefa koji vam dio plaće isplaćuje “na ruke” iako znate da novca ima, vlasnika firme koji tvrdi da nema novca za povišice dok vi u računovodstvu vidite da preko firme kupuje opremu za bitcoin…pa, onda znate bar jednog modernog konjokradicu.

I naravno, nisu svi poduzetnici konjokradice, niti su svi konjokradice poduzetnici, kapitalistička država je tu veliki sukrivac. Odnosno, not all poduzetniks, but somehow always a poduzetnik.