16 March 2025

Socijalistički feminizam

Ovaj tekst je rezultat jedne relativno kratke rasprave na Twitteru, i iako definitivno nije u razini katastrofe koja je Nenad Bakić-Kugoljub (jer nijedan od sugovornika u ovom slučaju nije znanstveno nepismen), isto je vrijedna jednog manjeg teksta o argumentaciji (ili o nedostatku iste, sami procijenite).

Uvod

Na objavi čestitke za (porijeklom socijalistički) Međunarodni Dan Žena, pala je kritika o tome kako je socijalizam zapravo loš za žene, jer i socijalisti su se loše ponašali prema ženama, i još zanimljivije, jer silovanja na istočnom frontu. I jedno i drugo su, naravno, činjenice koje nisu upitne, ali isto tako nisu baš ni dobra kritika objave, jer su obje replike (u različitoj mjeri) non sequitur i red herring.

Nakon što sam pojasnio na što točno mislim, dobio sam ovaj zanimljivi komentar na slici ispod, po kojem se nastavlja “centrističko” izjednačavanje srpa i čekića i fašističkih simbola, jer su to “simboli koji su dokidali ljudska prava”.

Nakon što smo došli do zaključka da, hm, dokazi za tvrdnje nisu potrebni, ostavio sam link na knjigu Why Women Have Better Sex Under Socialism, čija autorica je Kristen Ghodsee, antropologinja koja se inače bavi upravo tom temom - feminizmom i pravima žena u istočnoj Europi tokom i nakon SSSR-a, kao i Jugoslavije.

I to je otprilike gdje stvari postaju zanimljive.

Ali prije toga, moramo napisati generalno obrazloženje zašto nijedan od dva navedena argumenta s početka ovog teksta nemaju smisla.

Socijalizam i žene

Prvo, i socijalisti su se loše ponašali prema ženama. Kao što je odgovoreno i na Twitteru, naravno da jesu, jer tko nije. Malo je teško pobjeći od povijesnog konteksta, i sasvim je očekivano da netko tko je živio prije dvjesto godina nema naš moderni senzibilitet i moral po pitanju prava žena (dapače, moderni konzervativci se još uvijek muče s istim). I najprogresivnijim povijesnim ličnostima se mogu iskopati citati u kojima su ispali najgori rasisti, seksisti, ksenofobi, i štošta drugog. Zamka leži u tome da im sudimo po našim modernim kriterijima, odnosno presentism. Gotovo je neizbježno da će naši stavovi o feminizmu izgledati poprilično primitivno za 200 godina, jer naše poimanje morala uglavnom ide nabolje kroz povijest, neovisno o trenutno dominantnoj ideologiji.

Digresija: presentism je generalno problem i s nacionalistima jer svaka nacija za sebe stvara svoju nacionalnu mitologiju o “višestoljetnim težnjama” i sličnim izmišljotinama, iako je naš koncept nacije nešto vrlo moderno i uopće nije postojao sve do kraja 18. / početka 19. stoljeća.

S druge strane, mnogi borci i borkinje za prava žena su kroz povijest bili socijalisti: W.E.B. DuBois, He-Yin Zhen, Hellen Keller, Friedrich Engels, Angela Heywood, Thomas Sankara, Sylvia Pankhurst, Jeanne Bouvier, Rosa Luxemburg, i mnogi mnogi drugi zaboravljeni. Za većinu od njih se u javnosti ne zna jer se vrlo aktivno radi na skrivanju svih socijalističkih (i generalno ljevičarskih) postignuća, što je jedan od razloga zašto malo ljudi zna da su npr. Stephen Jay Gould i Albert Einstein bili socijalisti.

Povijesnih primjera je previše za nabrajanje, a čak su i autoritarni režimi poput SSSR-a i Kine dolaskom komunista na vlast napravili ogromne pomake za prava žena:

Na slici: kubanski socijalistički pakao

Na slici: kineska tamnica naroda

Kao što se vidi po trećem odlomku na prethodnoj slici, naravno da je taj oblik feminizma imao svoja ograničenja i da je bio daleko od savršenog, ali je u pravom smislu tog izraza uistinu bio veliki skok naprijed za prava žena. Da li je moglo biti bolje? Naravno. Uvijek može bolje. Ako je vaša kritika da nije sve ispalo savršeno - onda ok, u pravu ste. 🤝

U međuvremenu, na desnici se još debatira smije li žena izaći iz kuhinje i koliko joj kratka smije biti suknja ako joj se dozvoli taj izlazak. Ne znam kako se vi osjećate u vezi cijele stvari, ali osobno bi radije nesavršeni korak naprijed, nego konzervativno nazadovanje ili stagnaciju.

Socijalizam je loš za žene jer istočni front

Puno toga se događa u ovom komentaru.

Staljinizam

Prvo što se događa je skretanje teme sa socijalizma kao ideologije (o čemu je bila moja originalna objava) na SSSR, nešto što desničari i centristi jako vole koristiti - reductio ad Stalinum. Nije važno koja je tema razgovora, važno je da ne smijemo dozvoliti da se niti jedna pozitivna rečenica izgovori o bilo čemu što ima veze sa socijalizmom i komunizmom, a ima li boljeg načina da to spriječimo nego da iz ladice izvučemo ratne zločine pod Staljinovom palicom?🤡 Iz mog dosadašnjeg iskustva, kad netko koristi ovakvu argumentaciju, onda nije važno što je SSSR postigao ili nije postigao, ni u kolikoj mjeri, jer Staljin i šest goriliona mrtvijeh (isto naravno ne vrijedi za zapadnjačke sile, njihovu propagandu deepthroatamo bez problema, a kritičare optužujemo za whataboutism).

Ono što ovakvo skretanje s teme uspješno postiže je dezinformacija - socijalizam se izjednačava s režimima za koje ljevica ima puno više kritika, i puno kvalitetnijih kritika od svega što su desnica i centristi ikad napisali. U stvarnom životu, socijalizam je bogata višestoljetna politička i ekonomska filozofija, koja je nastala kao reakcija na kapitalističku eksploataciju i nezadovoljstvo liberalizmom. Socijalizam nije SSSR, ni Jugoslavija, ni Staljin, ni Tito.

Unutar socijalizma postoje desetci različitih modela (planski, decentralizirani, tržišni, sovjetski, mutualistički, itd.), kao i varijanti (anarhistički, kršćanski, islamski, znanstveni, marksistički, tržišni, komunistički, sindikalni, itd.). Ali ne, to ignoriramo! Čim netko spomene nešto pozitivno što je proizašlo iz te političke filozofije, moramo bez ikakvog razmišljanja skrenuti temu na vrlo specifične stvari: Staljin, Venezuela(?), odavno razotkrivene laži o 100 milijuna mrtvih, i kako smo vidjeli na slici iznad, ratne zločine Crvene armije. Što nas dovodi do druge stvari koja se događa u ovom komentaru…

Djela i simboli

Na koji način su ratni zločini Crvene armije povezani sa socijalizmom? Želi li Ivan reći da su silovanja na istočnoj fronti bila politički motivirana? Da su krasnoarmejci silovanjem instalirali socijalizam svojim žrtvama? Da su bili inspirirani socijalističkom teorijom? Uistinu ne znam o kojoj vrsti mentalne gimnastike se radi, jer ako istu primijenimo na bilo koju živuću ideologiju na svijetu, stvari se vrlo brzo raspadaju.

Primjera radi, pitajmo autohtone narode Sjeverne i Južne Amerike, Afrike, Australije, i dijelova Azije koliko dobra im je donio katolički križ. Dapače, pitajmo žene u Poljskoj koliko dobrote im je donio katolički križ kroz zabrane pobačaja i uskraćivanje zdravstvenih usluga. Pitajmo žene u Africi koliko dobra im je donijela zabrana kontracepcije koju katolička crkva još uvijek širi na područjima gdje još uvijek postoji HIV u povećim brojevima. Koliko štete stvarno nanose vatikanski glasnogovornici koji tvrde da kondomi ne štite od HIV-a? Hoćemo li zabraniti katolički križ? Simbol kod kojim su kroz povijest počinjeni nebrojeni zločini, ratovi, silovanja, spaljivanja, mučenja, genocidi? Pod kojim se još uvijek nanosi zlo?

Ivan, kao i mnogi, u ovoj situaciji radi logičku grešku i pod isti krov stavlja ideologiju, simbole te ideologije, i djela koja su počinjena u ime iste. Zapravo je samo nasjeo na višedesetljetnu propagandu po kojoj su ljevica i desnica “jednaki ekstremisti” (jer znate, fašisti i antifašisti, to je isto🤡).

Ukratko, postoji razlika između:

1. Socijalizma kao ideologije → srpa i čekića → i SSSR-a / Jugoslavije.
2. Katoličanstva kao ideologije → križa / raspela → i križarskih ratova, konkvistadora, inkvizicije, itd.
3. Nacizma/fašizma kao ideologije → kukastog križa i ZDS → i nacističke Njemačke / NDH, i holokausta.

Postavlja se pitanje, u sva tri slučaja, da li ideologija u sebi sadrži konkretne razloge da bi netko počinio zločin zbog te ideologije, i da ta osoba nije u krivu? Pa, usporedimo!

1. Socijalizam u svojim elementarnim tekstovima uglavnom govori o radničkim pravima, ispravljanju ekonomske nejednakosti, ukidanju ekonomskog ropstva, itd. U revolucionarnoj grani socijalizma ima elementa nasilja u obliku revolucije (vrlo neočekivano!), ali to je nasilje uvijek usmjereno prema tiranima. Ista stvar bi se mogla argumentirati i za liberalne tekstove, pošto i oni zapravo ovise o vojnoj i policijskoj sili za očuvanje hijerarhija i pravila na koje se liberalizam oslanja. Upitno je da li postoji ijedan sustav društvenog uređenja koji u sebi nema element prisile i nasilja, jer čak i raznim vrstama anarhističkih uređenja mora postojati mehanizam za sprječavanje psihopata u manipulacijama i grabljenju moći.

   Stvari su naravno još kompliciranije ako za primjer uzmemo mladog Karl “Groucho” Marxa i mladog Engelsa, koji u svojim tekstovima vrlo jasno pokazuju utjecaj Jacobinaca na svoje razmišljanje, poprilično jasno objašnjene rečenicom da “oružje kritike ne može zamijeniti kritiku oružjem”, kao i tvrdnjom da se fizičkom nasilju treba odupirati fizičkim nasiljem. To je ipak jedino poimanje revolucije u tom momentu povijesti. Međutim, stariji Marx i Engels ipak ostavljaju mogućnost mirne i legalne tranzicije u socijalizam, uz ostavljanja mogućnosti nasilja protiv države ako ista ugnjetava radnike. Sami koncept revolucije postaje puno maglovitiji, jer se jednim dijelom odnosi i na “društvenu” revoluciju, u smislu mirnog rušenja starih struktura moći i, zapravo, evolucije u neki drugi oblik društvenog uređenja.

2. Katoličanstvo, odnosno kršćanstvo općenito, je uglavnom prihvaćeno kao da se trudi širiti poruku mira, ljubavi, i tolerancije. U praksi, kao i sve religije i sveti tekstovi, i Biblija je vrlo podložna interpretacijama, pošto u sebi ima veliku količinu prispodoba o genocidima s božjim blagoslovom. To je savršeno normalno za kolekciju knjiga kojima su Izraelci gradili svoju plemensku i nacionalnu mitologiju, nisu ni prvi ni zadnji.

   Tako smo došli do prisilnog pokrštavanja cijelih kontinenata, silovanja, spaljivanja vještica, i koječega - u ime Boga i Križa. Pa opet, većina modernih katolika/kršćana se ne bi složila s tom porukom, niti traže da se zabrani prikazivanje križa, iako bi količina krvi prolivene u ime istog vjerojatno višestruko nadmašila sve što je ikad počinjeno pod srpom i čekićem. (Opet, molim vas kao Isusa da se suzdržite od nepovijesne tlapnje o “100 milijuna mrtvih”, ionako se ne želite igrati statistikom smrtnosti ako podržavate kapitalizam.)

3. Nacizam i fašizam u svojim “svetim” knjigama zazivaju smrt Židova i drugih Untermensch rasa, u koje su ubrojani i Slaveni, i vrlo eksplicitno su ksenofobne i šovinističke. Za razliku od socijalizma i kršćanstva, nacizam i fašizam imaju u sebi ugrađene i ideje o genetskoj/biološkoj superiornosti svoje nacije naspram svih drugih, i poprilično jaku crtu eugenike.

   To je vrlo direktno inspiriralo masakre, genocide, prisilne sterilizacije, osvajačke ratove, i deportacije. Mislim da ovu poantu ne treba nešto puno elaborirati. (Digresija: Isto je vrijedno spomenuti posebni slučaj slavenskih nacista i fašista, kolaboracionista svih vrsta - u koje se ubrajaju i ustaše i četnici - gdje je cijela stvar zapravo poprilično smiješna jer se radi o ljudima koji su se borili na strani ideologije koja njih same definira kao nižu rasu koja zaslužuje smrt.)

Razlika između ove tri ideologije je u tome što u slučaju socijalizma ne možete povući direktnu ideološku crtu između čovjeka koji je socijalist i bilo kojeg zločina, dok u nacizmu i fašizmu možete - krajnji cilj je uvijek genocid neke outsiderske grupe ljudi, uz različite izgovore. Kršćanstvo je (jednako kao i Islam i druge religije) na pomalo tankoj grani u ovoj situaciji, jer Biblija uistinu sadrži prozu koja vrlo eksplicitno zaziva smrt božjih neprijatelja, iako na drugim mjestima postoji vrlo jasna “ne ubij” zapovijed. Za većinu ljudi kršćanstvo ipak predstavlja miroljubivu koegzistenciju s drugim ljudima, samo što sama ideologija pati od tog istog problema kao i sve druge religije - interpretacija arhaičnih tekstova koje su pisali polu-pismeni ljudi stoljećima ranije. Čak i religije koje su svugdje na glasu kao miroljubive pate od tog problema pod utjecajem nacionalizma i tribalizma.

Ali, možemo ići još korak dalje: što ako se netko naoruža i napravi genocid, eksplicitno zazivajući ideologiju X kao svoju primarnu motivaciju? Iznenađujuće, to i dalje ne znači da je ideologija X intrinzično genocidalna. Primjera radi, Anders Breivik je (tautološki rečeno) nacistički klošar koji je u ime zaštite kršćanstva i “zapadne civilizacije” počinio teroristički napad - trebamo li radi njega zabraniti križ i kršćanstvo? Je li njegova interpretacija kršćanstva ispravna?

Velika većina kršćana će reći ne. Ali, ovisno o političkim uvjerenjima, mnogi centristi i većina desničara će jednake terorističke činove koje počini neki islamski ekstremist koristiti za osuđivanje Islama kao nasilne ideologije. Jer, eto, “nije naš”. Čak i ako to nije namjerno maliciozna interpretacija, u najmanju ruku je licemjeran stav. Jednako vrijedi i za zločine koje su počinili (stvarni ili samoprozvani) ljevičari kroz povijest.

Na kraju, da malo karikiramo: zamislite da se netko naoruža i izvrši teroristički napad pozivajući se na diferencijalne jednadžbe kao svoju inspiraciju i motivaciju. Morali bi se junački potruditi da nađete direktnu ideološku poveznicu između diferencijalnih jednadžbi i tog terorističkog napada, kao što vam treba i dosta gimnastike da kažete da je srp i čekić kriv za silovanja na istočnoj fronti (kao uostalom i silovanja na zapadnoj strani i simboli tih vojski, pa malo tko zagovara zabranu savezničkih zastava i religijskih simbola - možda bi trebali?).

Ukratko, izjava o istočnom frontu je čista besmislica i jeftini retorički trik. Istina, kod većine ljudi vrlo uspješan i učinkovit, ali ne i u Eterniji. Ipak, ne mislim da je Ivan u ovom komentaru ciljao na to da cijela stvar bude trik, jasno mi je da ima dobre namjere, jer za razliku od Bakić-Kugoljuba, Ivan nije klaun, ali - može to i bolje. Kad smo kod toga…

Kritike Kristen Ghodsee

Kad sam vidio komentar s esejom koji je kritika autorice, prva reakcija mi je bila - zašto bi netko imao spreman ovaj link? Srećom, izgleda da se radilo o guglanju, a ne spremnosti (jer to bi bila čudna stvar za biti spreman). Naime, ako odete na stranicu Wikipedije Kristen Ghodsee i pogledate pod Scholarly feminist review, link koji je Ivan stavio je zapravo drugi citation u toj sekciji.

Jednom kad kliknete na njega, esej se nalazi iza paywalla:

Ali to još nije sve! Naime, linkani tekst je zapravo odgovor na odgovor na esej koji kritizira Kristen i druge autorice. Zapravo je redoslijed čitanja sljedeći:

• DOI: 10.1177/1350506814539929 - A very tangled knot: Official state socialist women’s organizations, women’s agency and feminism in Eastern European state socialism
• DOI: 10.1177/1350506815571264 - Untangling the knot: A response to Nanette Funk
• DOI: 10.1177/1350506815592759 - (K)not so: A response to Kristen Ghodsee

S obzirom na to da ova tri teksta stoje iza paywalla, i skupa imaju nekih ~25 stranica teksta (bez citationa), nagađam da ih Ivan nije pročitao prije komentiranja.

Ali Dobri Skeletor nije Ivan Andabak.😉

Sadržaj eseja

A very tangled knot

A very tangled knot počinje s objašnjenjem da se u eseju radi o tome da autorica (Nanette Funk) osporava tvrdnju skupine feministica (koje ona sugestivno naziva “Revisionist Feminist Scholars”, vidi pod poisoning the well) da su službene (državne) socijalističke ženske organizacije i pokreti bili stvarno feministički. Zapravo, bolje da imamo referencu na točan citat:

Prvo što malo upada u oči prije čitanja eseja je postavljanje lažne dihotomije - navedene organizacije su mogle biti istovremeno i pro-women i ‘transmission belts’ of communist parties. Kao što znamo, organizacije s najboljim namjerama često naprave nešto loše, kao što i organizacije s najgorim namjerama mogu slučajno napraviti nešto pozitivno. U ovom slučaju je sasvim moguće da neka stranka promovira prava žena zato što njima to paše da bi se održali na vlasti, i prava žena im možda nisu na prvom mjestu (dapače, vrlo je vjerojatno da je tako, bar u nekim slučajevima), ali to ne umanjuje vrijednost pomaka u ženskim pravima koje takve organizacije mogu, ili jesu postigle.

U prvom dijelu eseja autorica kritizira službene feminističke organizacije u mnogim zemljama SSSR-a i Jugoslaviji zato što su zapravo imale monopol, sve “ne-komunističke” organizacije su pogašene i apsorbirane u “komunističke”, koje su blagoslovljene od strane vlasti. Što je sasvim legitimna kritika, vjerojatno za takvo nešto nije bilo potrebe van centralizacije moći koju su provodile vlasti u postratnom SSSR-u i Jugoslaviji.

U nastavku autorica objašnjava razliku između aktivne i proaktivne feminističke organizacije, kritizirajući pritom sve “aktivne ali ne proaktivne” organizacije koje su uvodile i provodile mnoge feminističke politike koje su došle državnom uredbom. Drugim riječima, autorica smatra da te organizacije nisu bile agenti za prava žena, nego državni instrument. Što je, opet, lažna dihotomija - organizacije mogu biti i jedno i drugo istovremeno. Ipak, autorica ne negira činjenicu da su “komunističke” feminističke organizacije ipak radile pozitivne stvari za žene:

U drugom dijelu eseja, autorica preispitiva koliko su feminističke organizacije pod SSSR-om zapravo bile feminističke - jesu li djelovale za ili protiv interesa žena. Autorica navodi puno primjera za i protiv, jer rezultat je, sasvim očekivano, mještovit: u nekim stvarima se slaže da su bile progresivnije od zapadnjačkih, dok u drugima nisu. Npr. žene u zapadnoj Njemačkoj su dobile pravo na pobačaj i porodiljni zato što su svi čuli za velika poboljšanja ženskih prava u istočnoj Njemačkoj.

U samom zaključku, autorica kaže da bi feministice trebale uzeti sve ono što je valjalo u tim institucijama, bez da ih proglašavaju feminističkima.

Zašto? Nije obrazloženo.

Između ostalog, glavna poanta cijele kritike je, čini se, da postoji opasnost od “pojednostavljenja povijesti”, i da se “zaborave negativne strane tih režima”. (Ozbiljno? Ako napišemo nešto pozitivno o pravima žena u SSSR-u, odjednom ćemo zaboraviti sve negativne strane? Kojom magijom?)

Untangling the knot

U ovom kratkom odgovoru, Kristen Ghodsee odgovara kao jedna od devet autorica koje se kritizira, i ne govori u ime cijele skupine.

Autorica se slaže - da, naravno da su feminističke organizacije imale ograničenja u djelovanju, jer svaka država uvodi ograničenja, bez obzira na to je li “komunistička”, “socijalistička”, ili “kapitalistička”. Kao primjer navodi feminističke organizacije u Americi (Congress of American Women, Women’s Strike for Peace, Women’s International League for Peace and Freedom) koje su također bile pod nadzorom tajnih službi i bile proganjane, a slučaju CAW-a, čak i zabranu djelovanja u sklopu “Red Scare” lova na vještice. Ispada da korištenjem logike iznad, ni feministice u Americi nisu imale slobodu, i ne bi se trebale zvati feministicama?? Ili…nešto.

Ghodsee nakon toga kritizira podjelu na “aktive” i “proaktivne” organizacije, jer postoji skrivena implikacija da samim činom što su unutar (nazivno) komunističkog režima, žene nisu imale svoje ciljeve i motivaciju, kao ni vjerovanja.

Autorica nakon toga pokušava promijeniti treću premisu u nešto što ima smisla, međutim sve se svodi na to da nema šanse da postoje samostalne i autonomne žene komunistice, koje su to svojom voljom. Drugim riječima, sve žene koje nisu liberalnih i anti-državnih svjetonazora ne mogu biti “prave feministice”.

Zapravo, ne mogu napraviti bolji sažetak od zadnja dva paragrafa eseja:

(K)not so

U trećem i zadnjem dijelu ove sage, onom koji je zapravo citiran na Wikipediji, autorica navodi još par primjera gdje su prava žena bila ograničena od strane države. Također kaže da su sve varijante treće premise koje Ghodsee navodi zapravo strawmanning, i da ona nigdje ne tvrdi da nije bilo nikakvog benefita za žene, tj. da je nemoguće imati ikakvu slobodu pod takvim režimima. Ali smatra da su slobode u socijalističkim organizacijama bile ograničene i neizvjesne. (Vrlo pronicljivo, da ona to nije napisala, mi to sigurno nikad ne bi saznali! 🤡)

Opet, ovo sve iznad je vrlo grubi sažetak cijele razmjene, i preporučam da sami pročitate sve ako ste znatiželjni.

Zaključak

Da se vratimo na originalni komentar, “Pretjerivanje u želji prikazivanja socijalizma i komunizma kao pozitivnih za žene imalo je za posljedicu zanemarivanje tog sustava kao primarno opresivnog.”

U samom startu je to malo promašena kritika, jer nijedna od autorica niti u jednom momentu nije (bar koliko je meni poznato) htjela prikazati SSSR kao iole manje opresivan nego što je bio. Dapače, vrlo otvoreno pričaju o tome. Ono o čemu pričaju je da ta “big daddy tamnica naroda” ipak nije bila onakvom kakvom su je prikazivali u hladnoratovskoj propagandi, nego da je bilo i pozitivnih promjena i događaja.

Komunizam i socijalizam kao ideologije ipak jesu bile pozitivne za prava žena. Sufražetkinje iz Britanije i SAD-a su gledale na Rusiju, i kasnije na SSSR kao izvor inspiracije za prava i slobode za koje se mogu boriti. To je neupitna činjenica, na jednak način kao i to da je SSSR kroz različite periode svog postojanja bio itekako opresivan. I to sve bez da ulazimo u socijalističke i komunističke pokrete otpora i antikolonijalne revolucije koje su se događale tokom 20. stoljeća, koje su omogućile skroz nova prava milijunima žena diljem svijeta, čak i kad bi kasnije neslavno propale pod fašističkom čizmom (i često uz pomoć “naprednog” zapada).

Hrvatska je već 30+ godina u “zapadnoj sferi” država, i svima koji imalo prate geopolitiku je jasno da je RH u jako malo toga zapravo neovisna država. Gotovo svi relevantni mediji u toj sferi imaju (najblaže rečeno) sklonost da se sve što ima veze s pojmovima “socijalizam” i “komunizam” prikazuje u negativnom svjetlu. Što se toga tiče, nismo se niti najmanje makli od hladnoratovske propagande koja sve “istočno” prikazuje kao jadno, bijedno, neuko, nepismeno, siromašno, ali isto tako i korumpirano, diktatorski, itd. I koliko god neki likovi s leptir mašnama to ne žele, “zapad” i nas ubraja u sve te “balkanske kategorije”, do te mjere da postoje i ljudi među nama koji o sebi razmišljaju na taj način.

Istok, odnosno u ovom primjeru SSSR i Jugoslavija, se prikazuje kao fundamentalno drukčiji od zapada. Oprečan. Tu žive neki divlji ljudi - barbari - kojima nema spasa, poznaju samo čvrstu diktatorsku ruku, itd itd do besvijesti. To je jednostavno anti-znanstveni pristup povijesti, antropologiji, ali i biologiji i psihologiji.

Koji je krajnji rezultat toga?

Pa, čak i ako zanemarimo cijeli sadržaj ove razmjene između Funk i Ghodsee, ima nešto i u samoj automatskoj, kako se kaže na selu - knee-jerk reakciji da, nakon što čujete nešto pozitivno o SSSR-u odete na Wikipediju i tražite kritiku. Odakle dolazi taj poriv da sve vezano uz bilo koji lijevi (ili “lijevi”, ako pitate nekoga na ljevici umjesto desničara i liberala) režim prikažemo u negativnom, i isključivo negativnom svjetlu? Ne samo to, nego i da obavezno ostavimo komentar na tu temu, da ne bi prošla neopaženo i sama činjenica da neka “socijalistička” knjiga ima i kritiku?

Drugim riječima, ako netko napiše nešto pozitivno o antičkom grčkom društvu, ostavljamo li svaki put komentar ispod tih objava o tome kako ackchyually grčko društvo je počivalo na robovlasništvu i bilo je svjetlosnim godinama daleko od bilo kakvog modernog shvaćanja demokracije? Ili se to, da prostite, već zna, i nema potrebe za ponavljanjem?

Je li moguće, možda, u teoriji, da confirmation bias i ideologija imaju nešto s tim porivom?

(Da stvar bude smješnija, ovaj citat sam otkrio nakon što sam već napisao cijeli ovaj tekst)

SSSR ne postoji već desetljećima, kao ni Jugoslavija. Možda nije loše vrijeme da se, ako nigdje drugo, bar u akademskim krugovima počne pisati o njima na malo objektivniji način od hladnoratovske propagande, i birtijskog debatiranja s ljubiteljima ustaša i četnika. Činjenica je da, unatoč tome što ustaše i četnici danas tvrde svašta, Jugoslavija nije bila totalitarni režim. Ne, nije sve bilo tako crno kako se piše, kao što nije bilo ni tako divno na zapadu kako se piše. Kao i većina drugih disciplina ljudskog djelovanja, i povijest je uvijek kompliciranija nego što se na prvu čini, što, siguran sam, Ivan zna bolje od mene. Začudo, raj na zemlji nije postojao ni na “zapadu” ni na “istoku”.

Podsjeća me ova cijela situacija na nešto što je davno napisao Michael Parenti, pa ću vrlo grubo parafrazirati njega za kraj ovog teksta:

Antikomunistička propaganda pretvara bilo koji podatak o “komunističkim” režimima u dokaze za zlo komunizma. Ako su crkve u Jugoslaviji prazne, onda je to zato što je religija pod opresijom; ali ako su crkve pune, onda to znači da narod odbija komunističku ateističku ideologiju. Ako radnici štrajkaju, onda je to zato što su protiv radničkog samoupravljanja; ali ako ne štrajkaju, to je zato što ih UDBA nadzire i nemaju slobodu. Ako je nestašica bilo čega, onda to znači da je ekonomski sustav disfunkcionalan i korumpiran; a ako se dogodi bilo koje poboljšanje, to je samo znak da zli komunisti umiruju narod da bi ih još čvršće držali pod kontrolom.

Ako žene ne sudjeluju u antifašističkim udrugama, to je zato što odbijaju zli komunistički režim; a ako sudjeluju, onda to nije njihovom voljom nego ih režim prisiljava.